Pokretana voljom i znanjem Martina danas stvara sadržaje koje cijela Čapljina sluša

Martina Stanić je slijepa osoba od rođenja. U djetinjstvu je još mogla koristiti preostali vid uz osvjetljenje ali je i on odrastanjem slabio. Njena priča, priča je o svakodnevnim problemima s kojima se susreću osobe oštećenog vida u odrastanju, obrazovanju, zapošljavanju. Njena priča je i priča o odlučnosti i volji, o uspjehu koji dolazi s njima.

Martina je osnovnu školu pohađala u Čapljini u Osnovnoj školi Vladimira Pavlovića po redovnom planu i programu uz male prilagodbe.

“I školski kolektiv i ja bili smo dosta slabo informirani. Trudili smo se i prilagođavali kako smo znali. Ono što je trebalo biti pismeno, bilo je usmeno. Većinom mi je pomagala majka, ona bi čitala lekcije a ja bi pamtila. Neke kontrolne radove sam radila sa uvećanim fontom, jedno vrijeme sam imala i posebnu stolnu lampu” opisuje Martina svoje prve godine školovanja.

U početku je to funkcioniralo jer je mogla ograničeno vidjeti uz osvjetljenje. Međutim kako je odrastala, Martinin vid je počeo slabjeti.

“Na jedan čudesan način saznala sam za Centar za slijepu i slabovidnu omladinu u Sarajevu. Tamo sam naučila koristiti računalo s govornom jedinicom, naučila daktilografsko tipkanje i tako pisala pismene zadaće, kontrolne radove”, kaže Martina opisujući kako joj je prilagođeno obrazovanje pružilo nove prilike.

Na srednjoj školi nije stala. “Znala sam kako želim studirati. Kako sam bila svestrana, nisam znala što bih odabrala. Saznala sam za ured za osobe s invaliditetom na Sveučilištu u Mostaru. Dobila sam informacije na koji mi se način može prilagoditi fakultet”, priča Martina.

Martina Stanić postala je prva slijepa studentica Sveučilišta u Mostaru. Upisala je studij novinarstva na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

O tome kako se snalazila za vrije studija kaže “Kako sam funkcionirala u srednjoj školi nastavila sam i na fakultetu. Učila sam iz pdf i word literature, pisala ispite na laptopu. Imala sam podršku cijelog sveučilišta. Imala sam svoje personalne asistentice koje su mi pomagale.”

S diplomom u ruci stigli su i novi izazovi. Posao.

“Nakon fakulteta, jedno vrijeme sam dvojila, raspitivala se, tražila priliku za pripravnički. Dobila sam priliku razgovarati s ravnateljem Radio postaje Čapljina. Oni su bili zainteresirani pružiti mi priliku, a ja tražiti kako se prilagoditi. Dogovorili smo da mi se nabavi laptop, instalira potreban softver” objašnjava Martina o prilici koju je prigrlila.

Na Radio postaji Čapljina Martina Stanić danas piše i čita vijesti, radi intervjue, priloge. Ako se ukaže mogućnost ode i na teren.

Kroz razgovor o svom životnom putu osobe s oštećenjem vida ističe kako su joj puno više pomogli voljni pojedinci nego sam sustav: “Uvijek sam nailazila na otvorena vrata. Naravno, bilo je i borbe. Puno je puta završilo na mojim traženjima bez rezultata. Sustav je takav.”

U današnje vrijeme iznimna pomoć osobama s oštećenim vidom, pa i osobama ostalim osobama s drugim invaliditetima, su sve dostupnije nove tehnologije. I sama Martina sve bi teže svladala i mogla bez novih informatičkih tehnologija za pisanje, za snimanje, za čitanje….

“To je ključno. Bez novih tehnologija danas je definitivno teško ne samo u školovanju i poslu nego i svakodnevnom životu. Tehnologija nam treba za komuniciranje, za druženje i s osobama s invaliditetom i s osobama bez invaliditeta. Meni i mobitel koji je odlično prilagođen, ne služi samo kao mobitel za razgovor ili poruke nego mi je i velika pomoć, pomagalo bez kojega je jako teško svakodnevno funkcionirati.” zaključila je Martina.